SAMOS

Žena je nervozno izašla iz trgovine, vukući Janiru za sobom. Bila je izuzetno zadovoljna svojim novim vlasništvom. Uložila je puno truda u uvjeravanje supruga da kupe robinju koja bi im smanjila obujam posla. Prijateljice su joj govorile da nikad neće uspjeti nabaviti robinju koja bi njoj i njezinim kćerima pomagala u gostionici. Trebali su još radne snage kojoj ne bi trebali davati plaću i najednostavnije riješenje bilo je kupiti jeftinu robinju. Bilo bi joj draže kupiti stariju od onih koje su se tamo nudile, ali joj je bila preskupa pa se morala zadovoljiti mlađom. Ova će joj s vremenom biti od veće koristi i moći će ju odgajati po svojoj volji. S druge strane, neće biti u opasnosti od njezinog muža; najviše se bojala muževe nevjere.

Janira je rukama grabila lanac kako bi izbjegla trzaje od povlačenja lanca; već je znala što mogu učiniti okovi na nogama i nije htjela da joj se isto dogodi na vratu. Ušli su u unutrašnjost grada i lutali po zamršenim uličicama. Put nije bio dug i ubrzo su došli do dvokatnice napravljene od opeke. Žena je otvorila vrata i ušla u gostionicu. Janira nikad nije ušla u gostionicu, ali je, zahvaljujući Telminim pričama, znala kako izgleda. Sestra joj je pričala da tamo muškarci idu jesti i piti, a da u ponekima postoje i odaje za spavanje. Ovo je bila poveća gostionica, s desetak izduženih stolova za kojima su gosti jeli, pili i glasno razgovarali. Spustila je glavu od srama što se nalazi na mjestu koje joj je majka uvijek savjetovala izbjegavati. Poštene djevojke nikad nisu ulazile u gostionicu. Pod je bio toliko pun ostataka hrane da su insekti lutali između stolova u potrazi za okrijepom. Janira je od gađenja odvratila pogled. Na lijevoj strani, pregrada je razdvajala prostor za goste od kuhinje. Debeo muškarac uzeo je tanjure s hranom zarivajući prste u tu mješavinu kako bi ih čvršće primio i odnio do jednog od stolova. Pored njega, djevojka od dvadesetak godina u jednoj je ruci nosila vrčeve za isti stol, dok je drugom tjerala muhe. Prostor je bio preplavljen smradom ustajale hrane. Na drugom kraju prostorije nalazile su se stepenice koje su vodile na gornji kat. Žena je povukla lanac i krenula prema drugom kraju gdje su prošle kroz vrata smještena pored stepenica i izašle na malo stražnje dvorište okruženo visokim zidovima susjednih kuća. U dvorištu se nalazilo malo drveno spremište. Žena se zaustavila i, pokazujući na spremište, objašnjavala nešto na onom čudnom jeziku. Janira je zaključila da bi trebala biti u spremištu, ali nije znala što napraviti i kako udovoljiti toj gospođi. Žena je skinula lanac s Janirinog vrata i ostavila je samu u dvorištu zatvorivši polugom vrata s druge strane. Dotaknula je vrat rukama i bacila pogled oko sebe. Dvorište je bilo veličine deset do petnaest Janirinih koraka i, zahvaljujući visokim zidovima, nepremostivo. Jedina građevina u dvorištu bilo je malo spremište, a pored njega se nalazio mali grm, nešto viši od spremišta, koji je jedini unosio dašak života u prostor.

Prišla je toj svojevrsnoj štali i vidjela da je u njoj već bilo nastanjeno par koza. Nikad joj se nisu sviđale koze zato što su imale čudne oči. Almik joj je jednom rekao da su koze zla bića, ali neophodna zbog mlijeka i sira. Sjela je pored ulaza u štalu u strahu da ne uznemiri životinje. Žudila je za majčinim toplim zagrljajem. Pitala se što se dogodilo s bratom i sestrom. Jesu li ih zajedno prodali? Sjetila se zakletve od prije par sati i molila se bogovima kako ju je naučila majka, da se što prije ponovno okupe.

Nerisa je osjetila kako joj se slama srce dok je silazila s platforme. Ušavši u trgovinu, čvrsto je primila svoju prijateljicu u nesreći. Obje su gledale u muškarce koji su se nadmetali za njih. Po izlasku iz trgovine, skinuli su im okove i zavezali ih za zadnji dio kola punih amfora i spremnika. Muškarci su se popeli na kola vođena volovima i krenuli na put. Njih dvije će morati hodati.

Putovali su tri duga dana prema jugoistoku, cijelo vrijeme pješice, zaustavljajući se par puta na dan pored pojila za životinje koja su se nalazila na putu, kako bi se odmorili. Prošli su kroz nekoliko sela čiji su stanovnici uglavnom nezainteresirano gledali na dvije žene. U sumrak trećeg dana, popeli su se na mali brežuljak. Muškarci su se razveselili vidjevši s brežuljka ogromni vinograd koji je gotovo u potpunosti okruživao malu skupinu kuća zaštićenu kamenim zidinama. S visine su mogli vidjeti ljude koji su se nalazili unutar imanja. Životinje i ljudi obavljali su svoje zadatke čekajući kraj dana. Mala skupina počela se spuštati stazom prema kućama dok su muškarci živo razgovarali pokazujući prema vinogradu. Kleanta, kako je bilo ime ženi iz Grčke, obratila se šaptom Nerisi.

–Pričaju o onim vinogradima. Izgleda da su one kuće naše konačno odredište. Pretpostavljam da ćemo uskoro saznati što nas čeka.

–Ne izgledaju kao loši ljudi – odgovorila je Nerisa, iznenađena prvim riječima koje je njezina sugovornica izgovorila od početka putovanja-. Mislim da im trebaju ljudi za rad na zemlji; u tolikom vinogradu sigurno ima puno posla.

–Iznenađuješ me, Nerisa. Izgubila si roditelje, odvojili su te od brata i sestre, postala si robinja, ali tvoj glas je čvrst i siguran. – Kleanta ju je promatrala s divljenjem.

–Nisam tako snažna kako se čini. Otac nas je naučio da se uvijek ponašamo onako kako zahtijeva trenutak. Ne želim biti robinja i napravit ću sve da se izvučem iz ove situacije i pronađem brata i sestru. U međuvremenu je najbolje ne opirati se i čekati pravu priliku. Ti bi trebala napraviti isto.

–Vratiti se? Gdje? Sigurna sam da me otac prodao kako bi otplatio dugove i nastavio igrati, a majka nije učinila ništa kako bi ga spriječila. Nemam se gdje vratiti, Nerisa. Pomirila sam se s tim. Kad su nas uveli u kola, shvatila sam koliko je bilo glupo očekivati da će otac doći po mene. Ostala sam sama. Nemam nikog osim rodbine s majčine strane koja živi na Rodosu.

–Imaš mene – rekla je Nerisa odlučnim glasom koji nije ostavljao mjesta sumnji-. Moju stariju sestru silovali su i ubili prije par tjedana, a ti si isto godište kao i ona. Želim biti tvoja mlađa sestra. – Kleantine oči zasuzile su zbog Nerisinih riječi.

–Imaš devet godina, ali kad govoriš zvučiš starije od mene. Iznenađuje me tvoja staloženost. U redu, bit ću tvoja starija sestra. – Čvrsto su se primile za ruke dok su muškarci nastavljali voditi kola pričajući o svojim temama, nesvjesni razgovora koji su vodile djevojke.

Bili su blizu imanja kad su im se pridružila dva crna psa, koja su uzbuđeno mahala repovima. Za njima su do kola dotrčala dva dječaka.

–Zdravo, oče! – uzviknuli su dječaci u isti glas, obraćajući se starijem od dvojice muškaraca. Tamnoputi i živahni, Nerisa je zaključila da mlađi ima oko deset godina, a stariji oko petnaest. Kleanta joj je šapatom prevodila razgovor.

–Zdravo, sinovi moji. Kakva je situacija ovdje? – Muškarac se smiješio dok je vodio kola prema ulazu.

–Odlična – odgovorio je stariji dječak-. Svi zadaci izvršeni su prema tvojim uputama, a i pripreme za proslavu su pri kraju.

– Vrlo dobro! Odite potražiti majku i sestru dok nas dvojica odvežemo konje. – Dječaci su otrčali do glavne kuće dok su kola skrenula na lijevo u konjušnicu koja se nalazila unutar imanja. Bilo je to veliko imanje, veliko gotovo kao Nerisino selo. Utvrđena unutrašnjost imala je desetak građevina. Konjušnice su zauzimale trećinu cijelog prostora. Dvije dvokatne građevine, smještene u sredini imanja, dominirale su kompleksom. Sigurno se radilo o odajama gospodara imanja. S desne strane nalazile su se jednostavnije jednokatne građevine za koje je Nerisa zaključila da su namijenjene radnicima i robovima.

Jedan od radnika otvorio je vrata konjušnice kako bi mogli ući. Muškarci su sišli s kola i ostavili konje u njihovim pregradama. Zatim su krenuli prema izlazu iz konjušnice i ostavili Kleantu i Nerisu zavezane za stražnju stanu kola, kao da su bile dio vozila.

–Zdravo, dušo! Nedostajala si mi. – Stariji muškarac čvrsto je zagrlio ženu koja se upravo pojavila. Drugi muškarac zacrvenio se ugledavši mlađu ženu koja im se pridružila.

–Pozdravi svoju buduću ženu, ne budi sramežljiv – stariji čovjek obratio se svom putnom drugu, pokazujući mu da se približi djevojci.

–Zdravo, Tera! Mislio sam da putovanju nikad neće doći kraj. – Pogledali su jedno drugo u oči i zacrvenjeli se, držeći se na pristojnoj udaljenosti. Glasan smijeh vratio ih je u stvarnost.

–Kćeri, budući zete, donio sam vam darove za vaše skoro vjenčanje. Namignuo je drugom muškarcu i krenuo prema Nerisi i Kleanti.

–Ovo je dio miraza, dvije robinje koje će ti, kćeri, pomagati u kući kako bi ti mogla posvetiti sve svoje vrijeme mužu i mojim budućim unucima. – Kleanta i Nerisa pogledale su se ne trebajući prijevod. Bile su dio djevojčinog miraza.

V

Podnevno sunce pržilo je iznad tirske luke. Brodovi puni egzotičnih proizvoda isplovljavali su prema svim trgovačkim mjestima na Mediteranu dok su u luku pristizali brodovi s proizvodima različitih kultura koje su obitavale na obalnom području Mediterana od istoka prema zapadu. Prošle su već dvije godine otkad su Rimljani, sve bliži ostvarivanju hegemonije nad Mare Nostrumom, osvojili obalni grad Agriento. Prošle su i dvije godine otkad su Teopuli odvedeni u roblje. Dvije godine tijekom kojih je Almik, sad dvanaestogodišnjak, postao Samos, jedan od brojnih robova u kući bogatog tirskog trgovca Abte.

–Konačno je stigao brod! Samose, uzmi opremu i kreni raditi.

–Evo, idem, Aylose! Moram još samo uzeti popis proizvoda.

–Idemo, Samose! Posao mora biti završen do kraja dana.

Dječak je uzeo liste proizvoda koji su trebali doći s brodom, preklopni stol, mali stolac i pribor za pisanje te krenuo za Aylosom. Izašli su iz skladišta koje se nalazilo ispred luke i ubrzanim korakom krenuli prema pristaništu. Mornari s velikog teretnog broda upravo su izvlačili užad za privezivanje. Jedro je već bilo zatvoreno, a pomutnja na palubi značila je skoro iskrcavanje dobara. Samos je rastvorio stolić pored pristaništa i sjeo na mali stolac, pripremajući pribor kako bi mogao započeti s popisivanjem pristiglih dobara.

Kad su tek stigli u Abtinu kuću, Naksos i Samos razmišljali su jedino o bijegu i povratku obiteljima. Obojica su pričali grčki zbog čega ih je, poslije su saznali, Aylos izabrao za rad u luci. Kad su se konačno smjestili u dio kuće namijenjen robovima, njihov nadzornik saznao je da Samos zna i pisati grčki zbog čega ih je za par dana Aylos poslao da zajedno rade u skladištima. Samos je bio zadužen za kontrolu i popisivanje robe koja je dolazila i odlazila iz Abtinih skladišta, dok je Naksos pomagao u skladištenju tereta.

Tijekom te dvije godine, između Samosa i Naksosa razvilo se snažno prijateljstvo koje je nastalo zahvaljujući tome što su govorili isti jezik u stranom svijetu. Uskoro je Samos, tijekom par slobodnih sati koje su imali na raspolaganju tijekom dana, počeo Naksosa učiti grčku abecedu, dok su obojica učila fenički jezik koji se ovdje koristio.

U prvim tjednima nakon dolaska bili su cijelo vrijeme zatvoreni u kući pod budnim okom Aylosa i drugih robova. Imali su priliku vidjeti kako se kažnjava pokušaj bijega u Tiru. Jedan rob, koji je radio u luci i kojeg su imali priliku vidjeti par puta, uspio je nasamariti čuvare pobjeći i izaći iz grada. Gradska straža krenula je u potjeru koristeći ogromne pse koji su, po pronalasku, rastrgali roba na komade. Ostaci roba donešeni su natrag u Abtinu kuću i izloženi par dana u dvorište gdje su se nalazili robovi kao upozorenje. Dječaci su odlučili neko vrijeme odgoditi planove o bijegu i prilagoditi se novonastaloj situaciji.

Nakon pola godine, dječaci su se već dobro služili feničkim jezikom. Aylos ih je držao na oku bez prestanka i kad je shvatio da Naksos također piše grčki, postavio ga je i njega za pisara u luci, stvorivši tako od dvojice dječaka tim. Dok je jedan pratio ulazak robe u skladište, drugi je pratio izlazak. Kao i svi Abtini robovi, dječaci su bili pod stalnim nadzorom upravitelja, ali su uskoro dobili određene privilegije poput bolje hrane i manje fizičkog napora što im je, bez obzira na ropstvo, poboljšavalo kvalitetu života.

–Kako ide iskrcaj, Samose? – dječak se iznenadio kad je čuo poznati glas iza leđa. Stari Abta nije imao običaj osobno nazočiti iskrcaju dobara.

–Gospodaru. – Samos se naklonio kako su ga naučili-. Roba je kvalitetna i na broju; i cedrovina i tarteško srebro koje smo već zaprimili odlične su kvalitete. Uskoro ćemo završiti s iskrcajem i krenuti s ukrcajem dobara koji se vraćaju s brodom.

–U redu. Kad završiš s iskrcajem, želim te vidjeti u svojim odajama. Aylos će ti pokazati gdje se nalaze. – Trgovac je otišao do dijela gdje su se nalazila kola i iskusnim okom pregledao cedrovinu koju su nosači slagali na njih; dvadesetak robova slagalo je trupce na kola pod budnim okom više naglednika, među kojima je bio i Aylos. Stajao je duže vrijeme promatrajući svoje robove da bi iznenada, bez da je ikog pozdravio, krenuo prema skladištima.

Iskrcaj broda trajao je nešto duže od predviđenog, ali je završen bez problema. Samos je zapečatio popis primljenih dobara pečatom kuće Abta, koji se sastojao od bika pognute glave spremnog na juriš za velikim suncem iznad buta. Pospremio je pribor i zaputio se prema skladištu gdje je Naksos provjerio dobra koja mu je Samos poslao i u isto vrijeme pripremio listu dobara za ukrcaj na brod. Imali su na raspolaganju malo vremena za odmor dok se vršila priprema dobara za ukrcaj.

–Jeli gospodar Abta prošao ovuda? – Naksos je znatiželjno pogledao Samosa.

–Da, došao je provjeriti težinu srebra kojeg si iskrcao. Otvorili smo kovčege, izmjerili težinu srebra, vratili ga i ponovno zatvorili kovčege koje je on uz pratnju odnio u kuću. Zašto pitaš?

–Rekao mi je da dođem u njegove odaje nakon što završim s iskrcavanjem robe. Uznemiren sam jer ne znam čime sam ga mogao naljutiti.

–Zašto misliš da je ljut na tebe?

–Naksose, ovdje smo već dvije godine. Kad si ga vidio da je pozvao nekog od nas u svoje odaje?

–Možda su mu se promijenile sklonosti. – šalio se Naksos lascivno se cereći-. Možda mu se više ne sviđaju djevojčice pa je odlučio krenuti u drugom smjeru.

–Ne budi blesav! Na to nisam ni pomislio. – Samos se uozbiljio-. Mislim da je naš posao preopasan.

–Ne pričaj gluposti, Samose. Koliko opasno može biti popisivanje?

–Jako! Što misliš što bi ti se dogodilo da si izbrojao sto talenata srebra, a bilo je samo devedeset i devet? Ili da napišeš da iz skladišta izlazi pedeset amfora vina, a zapravo izlazi više od napisanog? Nemoj misliti da je naš posao lak. Možda nije fizički naporan, ali na leđima nosimo veliku odgovornost i ako pogriješimo, ne sumnjam da će nas Aylos ili Abta poslužiti kao hranu svinjama. Zato i spavamo i jedemo bolje od većine.

–Možda si u pravu, brate, ali znaš da se nemaš čega bojati. Znaš da ni Abta ni Aylos ne sumnjaju u tvoje poštenje. Sigurno je nešto drugo u pitanju. Možda te oslobodi.

–Abta da oslobodi nekoga? Glupost! Nikad nisam upoznao nekog tako škrtog poput njega.

Teret je bio spreman za prijevoz od skladišta do broda i ovaj je put Naksos pripremio pribor kako bi nadzirao prijenos i ukrcaj. Zagrlili su se i Naksos je otišao s kolima punim amfora sa žitaricama i štavljenih koža prema pristaništu.

Samos je još jednom provjerio pristigli teret, osim srebra kojeg je Abta već odnio. Potvrdio je da je sve bilo u redu i pričekao da dođe Aylos kako bi ga otpratio kući.

–Jesi li završio s pregledom tereta? – iznenadio ga je upraviteljev glas iza leđa.

–Da, Aylose, završio sam. Jedino nisam mogao provjeriti srebro; ostalo je pregledano zajedno s upraviteljem skladišta.

–Bez brige, Naksos je već pregledao srebro. Moramo se vratiti u kuću prije sumraka.

Pozdravili su se s upraviteljem skladišta i krenuli put Abtine kuće.

–Moram te nešto pitati – uzviknuo je nervozno Samos.

–Možeš me pitati, ali ne znam odgovor.

–Kako znaš što te želim pitati?

–Ne znam što gospodar Abta želi od tebe. Smatram da se ne trebaš brinuti jer bi moja leđa već znala da ti je Abta imao nešto loše za reći. –Upravitelj je učinio pokret imitirajući udarac bičem, kao i uvijek s osmijehom na licu. Samos se sjetio prvih udaraca bičem koje je dobio onaj dan kad su ih kupili. S vremenom se upravitelj pokazao vjernim gospodarevim slugom i strogim braniteljem discipline među robovima. Bio je jedan od trojice upravitelja koji su ih nadzirali. Aylos je bio zadužen za nadziranje lučkih robova koji su obavljali poslove direktno za gospodara. Druga dvojica bila su zadužena za nadzor kućnih robova i nadzor robova na imanjima van Tira. Abta i njegov sin Abten uglavnom su se obraćali isključivo upraviteljima. Otac je nadzirao luku i kuću, dok je sin nadzirao imanja u unutrašnjosti.

Nastavili su hodati ulicama grada te su, prošavši šareni i natrpani glavni trg, ušli u uličicu koja je završavala u dvorištu kuće. Kad je prošao kroz ista vrata kroz koja je ušao kad je prvi put došao tamo, Samosu su navrle u glavu slike iz prošlosti. Sjetio se kad mu je gospodar promijenio ime te zakletve koju su napravili on i sestre taj dan.

–Pričekaj ovdje u vrtu. Gospodar će brzo doći. I ne zaboravi da ne smiješ njuškati okolo; gospodar ima oči svugdje. – Aylos se oprostio od njega i nestao iza jednih od sporednih vrata.

Samos je iskoristio vrijeme za promatranje lijepih stabala naranče u voćnjaku. Proljeće je polako stizalo u taj kutak svijeta te su cvjetovi naranče ispuštali mirise u Abtino dvorište, stvarajući idiličnu atmosferu. Samo je jednom bio u ovom voćnjaku, ali boravak ovdje uzrokovao je navalu sjećanja zatomljenih monotonijom njegove svakodnevice. Almik se sjetio sestara koje su se igrale u špilji pored plaže, smijući se dok su skidale pijesak sa školjki; ribarenja s ocem te dana kad ih je Zamar zarobio i Telma tragično umrla. Tuga i bol zbog tih dana u potpunosti su mu zavladale srcem. Suze samo što mu nisu potekle niz lice kad je iznenada čuo zvuk iza leđa.

–Vidim da si vrlo brzo završio s obradom dobara. –Abta mu se približavao s leđa. Siguran i ležeran ton njegovog glasa bio je u skladu s njegovom bogatom odjećom, dajući mu prinčevsko držanje.

–Tako je, moj gospodaru – Samos je nesigurno odgovorio misleći da je Abta pročitao njegove misli.

–Sigurno se pitaš zašto sam poslao po tebe.– Abta je uživao gledajući tjeskobu na dječakovom licu.

–Što god Vi odlučite, bit će ispravno, gospodine – odgovorio je Samos, koje je Aylos temeljito podučio.

–Kao što već znaš, većina mojih lučkih robova priča grčki jezik. Potrebna mi je osoba od povjerenja koja bi nadgledala sve moje transakcije. Dosad je tu zadaću obavljao moj osobni rob, Grk Polirije. Pratio me na sve moje poslovne sastanke u Tir i na poneko drugo putovanje. – Samos je sumnjičavo slušao. Poznavao je starog Polirija, mršavog i niskog roba, vrlo rezerviranog, koji je često pratio Abtu u posjetima luci i s kojim je tu i tamo razmijenio riječ-. E pa, Polirije je danas umro, a da mi se nije udostojio to najaviti – rekao je Abta prijekornim tonom.

–Žao mi je, gospodine.– Samos se sjetio da danima već nije vidio Polirija tijekom Abtinog obilaska luke.

–Meni još i više jer sam ostao bez knjigovođe. Ti ćeš ga zamijeniti.-Samos nije mogao vjerovati svojim ušima-. Znam da savršeno pričaš i pišeš grčki jezik, da si otkad sam te kupio naučio fenički te da ga se čak usuđuješ i pisati.– Dječak se zacrvenio saznavši da je dobro čuvana tajna ipak otkrivena-. Iznenađen? – Samos se sjetio Aylosovog upozorenja da gospodar ima svugdje oči.

–Da, gospodine – potvrdio je još uvijek gledajući u pod-. Naučio sam ponešto pisati na feničkom jeziku.

–U redu, od večeras živiš u odajama upravitelja. Tijekom sljedećih mjeseci primat ćeš lekcije kako bi naučio točno govoriti i pisati fenički, a uz to moraš naučiti govoriti i pisati latinski i egipatski, jezike bitne za moje poslove. Odsad nadalje imat ćeš iste odgovornosti kao i upravitelji; ako neki rob ne učini što mu narediš, moraš ga odmah kazniti po pravilima. Ako robovi koji su pod tvojim nadzorom ne budu obavljali svoje zadaće, ti ćeš prvi biti kažnjen na odgovarajući način.

–Ali, gospodine, imam samo dvanaest godina – pokušao se usprotiviti dječak.

–Još i bolje jer ćeš moći dobiti dobro obrazovanje bez loših utjecaja. Polirije je rođen u ovoj kući u ropstvu i preuzeo je ovu zadaću sa samo jedanaest godina, a od tad je prošlo već dosta vremena. Bio je očev omiljeni rob zadužen za vođenje knjiga, i kad sam ja, prije više od petnaest godina, došao na očevo mjesto, već je savršeno radio svoj posao. Naravno da isto očekujem i od tebe. Sad možeš izaći istim putem kojim si i došao; Aylos te čeka vani kako bi ti dao upute za sutra. – Samos je ponizno pozdravio gospodara i nestao iza vrata. Aylos je čekao na dvorištu te mu čestitao na nečemu što većina robova smatra svojevrsnim usponom u hijerarhiji unutar kuće. Detaljno mu je objasnio njegova nova zaduženja. Otkrio mu je da je ušao u krug omiljenih Abtinih robova što je značilo imati pristup luksuzima teško zamislivim mnogim slobodnim ljudima. Također ga je upozorio na moguće probleme s drugim robovima koji su priželjkivali to mjesto.

Kad se Samos vratio u svoje dotadašnje odaje ispričao je prijatelju što se dogodilo. Naksosu nije bilo jasno zašto Samosa premještaju u druge odaje; promjena u Samosovom statusu unutar kuće značila je i udaljavanje između njih dvojice jer će se odsad moći vidjeti samo kada gospodar posjeti skladišta. Osim toga, nije shvaćao kako je Abta izabrao Samosa kad je on bio stariji. Almik je strpljivo pokušao objasniti da nije imao nikakvog utjecaja na gospodarevu odluku i da je i dalje rob kao i on. Aylos je čekao na dvorištu pa se razgovor nije smio više dužiti; snažno su se zagrlili, ali tu noć, bez da su dječaci bili toga svjesni, njihovo prijateljstvo počelo je kopnjeti, a da nijedan od njih nije mogao predvidjeti buduće posljedice.

Snažan udarac bacio je Teru na pod. Metalni okus mlake krvi tekao joj je u grlo dok joj je tanki mlaz krvi curio s donje usnice, koju je tijekom pada zagrizla zubima, razrezavši mekano meso. Tera je jecajući preklinjala dok su vriskovi njezinog napadača odjekivali po cijeloj kući. Beba, koja je do tog trenutka spavala u svojoj koljevci, naglo se probudila i počela plakati.

–Ljubavi, molim te. Kunem ti se da se neće ponoviti. – Napadač ju je prezirno gledao dok mu je krv ključala u unutrašnjosti. Nije se zaustavio već je napravio korak unatrag kako bi dobio zamah i snažno je udario nogom u trbuh.

–Kurvo! – uzviknuo je suprug-. Rekao sam ti da nipošto ne izlaziš iz kuće! – Tera se na podu previjala od boli dok je rukama pokušavala zaštiti tijelo. Sve jači krikovi djeteta ispunjavali su sobu.

–Klidio, preklinjem te, ne tuci me više – molba je izazvala cerek kod njezinog voljenog koji joj je nastavio dijeliti udarac za udarcem, izmjenjujući zatvorenu šaku i nogu.

–Dosta! – Kleanta je uletjela u sobu pokušavajući prekinuti scenu-. Zaustavite se, gospodaru, ubit ćete je! – Klidio se okrenuo prema njoj. Žile na glavi su mu toliko nabrekle da je izgledao kao da će svakog trenutka eksplodirati. Sad mu je ova glupa i nametljiva robinja pokušala govoriti kako bi se trebao ponašati.

–Dolazi ovamo! – primio je robinju za ruku i rastrgao joj tuniku. Njezino vitko tijelo bilo je razgoličeno, a njezine uzdignute i nježne grudi tresle su se od naprezanja. Gospodar se prvo zagledao u njih, a zatim spustio pogled prema robinjinom spolovilu. Kleanta je slobodnom rukom brzo pokušala prekriti svoju golotinju. Tera je iskoristila priliku kako bi se povukla u kut sobe dok je beba i dalje neutješno plakala. Klidio je odvukao Kleantu prema krevetu. Djevojka je shvatila gospodareve namjere i počela se boriti svim snagama.

–Kad si već tu, dat ću ti ono po što si došla. – Djevojka je pokušala pobjeći, ali bilo je gotovo nemoguće osloboditi se gospodarevog snažnog stiska.

–Pustite me, gospodine! –Obuzela ju je panika te je počela vikati.

–Zašuti više, glupačo! – Muškarac ju je prikovao za krevet i mogla je vidjeti kao mu se nadimlje ud-. Požalit ćeš što si se umiješala.

–Klidio, ostavi je na miru, tako ti bogova! – muškarac je čuo ženino zapomaganje, ali nije želio pustiti zatočenicu koju je već dugo vremena priželjkivao posjedovati, a sad se stvorila savršena prilika. Klenata se opet pokušala oteti te je ogrebala gospodara po ruci. Gospodar joj je opalio snažnu pljusku i okrenuo je na trbuh kako bi ušao u nju onako kako zaslužuje.

Nerisa je, čuvši gospodaričine vriskove, krenula za Kleantom. Došla je u trenutku kad ju je bacio na pod i ostala kao ukopana na ulazu kad je Kleanta ušla. Nijemo je promatrala scenu. Već su prije gledale gospodara kako tuče gospodaricu, ali nikad na takav način. Kad je vidjela da će gospodar silovati Kleantu, probudila se iz otupjelosti i krenula prema njemu. Kleanta je ležala na trbuhu s pola tijela na krevetu, dok je gospodar, koji si je spustio odjeću, bio pognut nad njom spreman za penetraciju. Nerisa je uzela stolčić i svom snagom udarila gospodara po glavi.

–Ubila si ga – šapnula je uznemireno Tera, u strahu da će njezin muž ponovno ustati. Nerisa je, poput okamenjene osobe, ukipljeno stajala pored nepomičnog gospodarevog tijela. Kleanta se okrenula na vrijeme da vidi kako se Klidio ruši na pod. Obrisala je rukom suze i pokušala posložiti posljednje događaje u glavi, s obzirom da je bila okrenuta leđima kad je Nerisa napala gospodara. Tera je bolno ustala i pokušala smiriti sina koji je neutješno plakao. Nerisa je bacila stolčić i kleknula kako bi provjerila je li gospodar živ.

–Je li mrtav? – upitala je Kleanta, dok si je namještala odjeću, bojeći se odgovora.

–Još uvijek diše, samo je u nesvijesti. – pogledala je prema Teri koja je i dalje tješila sina.

–Probudit će se i ubiti vas. Morate otići.– Robinje su se međusobno pogledale.

–Gospodarice, kad se gospodar probudi, htjet će nas sve tri ubiti. Danas vas je skoro ubio – Kleanta je ponovno prepoznala čvrst Nerisin glas, istog tona kao i onda kad su ih kupili prije par godina.

–Ne poznajete ga. Imao je težak dan, ali on zapravo nije takav. On je dobar i ne bi nikome naudio. Kad se probudi, proći će ga ljutnja. Ja sam kriva jer sam izašla prošetati po vinogradu.

–Gospodarice – ovaj put joj se i Kleanta obratila čvrstim glasom-. Gospodar već duže vrijeme ima teške dane. U početku je samo vikao i vrijeđao, a potom su došle pljuske; svaki put je bilo sve gore i da nisam ušla, možda ne biste više bili s nama. –Nerisa je potvrdno kimnula glavom-. Idemo sve tri, gospodarice. Mi smo Vaše robinje; ne pripadamo Vašem mužu.– Pogledala je nepomičnog gospodara prijezirnim pogledom.

–Zar ne vidite da nemam snage ići igdje? Moji roditelji i braća umrli su od bolesti prošle godine. Nemam druge obitelji i on je sad gospodar moje sudbine.

–Zašto? Da vas udara i ubije ili nas siluje kad god poželi?– ovaj put joj se obratila Nerisa-. Moju stariju sestru isto su silovali, a zatim je i ubili. Bježmo! Ne znam gdje ćemo otići, ali imamo prednost pred njim.

–Možda bismo mogli otići na jug, u Joppu, gdje živi rođakinja moje majke. Možda bi nas prihvatila – popustila je konačno Tera, grleći sina.

–Ne gubimo vrijeme – ustrajala je Nerisa-. Svežimo gospodara kako nas ne bi mogao slijediti i odsedlajmo konje.

Dvije robinje svezale su i začepile usta onesviještenom gospodaru. Tera je prikupila nešto dječje odjeće i sve tri su izašle iz sobe zaključavši vrata izvana. Tera je poslugu, koja se u tom trenutku nalazila blizu kuće, poslala u polje pod izlikom da im je tamo potrebna pomoć. Žene su same brzo prikupile nešto hrane i odjeće. Nerisa je privezala konje za kola, stavile su u njih stvari koje su spremile i s djetetom krenule put Joppe.

Samos je već par mjeseci vodio Abtine knjige i već se u potpunosti navikao na dnevnu rutinu. Nešto prije zore trebao je ustati i temeljito se oprati. Više nije nosio prljavu i istrošenu odjeću koju je koristio od dolaska u Tir već je dobijao novu odjeću početkom svakog godišnjeg doba. Abta je inzistirao na temeljitoj čistoći svih robova koji su radili u njegovim privatnim odajama. Doručkovao je u glavnoj kuhinji zajedno s drugim kućnim robovima. Zatim se, točno u zoru, zaputio u gospodarev ured gdje je strpljivo čekao njegov dolazak. Pregledavali su skladišni inventar, te ponude i narudžbe koje su im pristizale, a Samos je bio zadužen za popisivanje svih transakcija od prethodnog dana kako bi se mogla napraviti usporedba s prijašnjim danima. Ovaj zadatak redovito mu je oduzimao dobar dio jutra. Po završetku administrativnih zadataka, pratio je Abtu, uvijek par koraka iza, u posjet trgovcima partnerima, zapisujući sve potrebne podatke. U podne su se uvijek vraćali kući i dok je Abta jeo u svojim odajama, Samos je odlazio u kuhinju gdje ga je čekalo toplo jelo. Poslije jela i sve do večeri, Samos se nalazio s učiteljem koji mu je davao lekcije iz aritmetike, grčkog, latinskog, egipatskog i feničkog jezika. S vremenom su se lekcije iz grčkog i feničkog prorijedile jer je Samos bio nadaren za učenje jezika. Na egipatskom i latinskom već je mogao voditi razgovore s određenom vještinom, a najviše ga je mučilo pisanje egipatskog pisma, koje je već bilo zastarjelo i sporo se pisalo za razliku od grčkog i latinskog.

To jutro brzo je završio s obračunom i krenuo s gospodarom do luke. Nalazili su se na palubi zaobljenog teretnog broda iz Aleksandrije. Samos je, kao i uvijek, stajao na drugoj razini. Abta i kapetan broda živo su razgovarali držeći u rukama vrčeve vina.

–Ne vjerujem da će se svijet promijeniti kao što ti govoriš, Sebnet. Rim neće uspijeti izbrisati Kartagu s karte.

–Ne moraš mi vjerovati ako ne želiš, prijatelju, ali Rim je uporniji nego što ti se čini. On je čudovište koje će na sve progutati. Vjeruj mi da Filadelfov tron nije siguran. Nisu mu sigurni ni posjedi u Egiptu. – egipatski kapetan popio je još jedan gutljaj vina-. Kad se budemo najmanje nadali, moji novi vladari bit će Rimljani.

–Znaš da ne volim Kartažane. Na kraju krajeva, samo su oportunisti koji su prvom prilikom proglasili nezavisnost – ispijanje alkohola Abti je uvijek oslobađalo jezik što je rezultiralo odvažnim i škakljivim komentarima-. Ali ipak treba priznati da nose našu krv u svojim venama i da su rođeni trgovci. Imaju nevjerojatnu plaćeničku vojsku i najbolju flotu na svijetu. Ne vjerujem da će rat trajati duže od još par bitaka. Jedan moj prijatelj, kartaški trgovac Alisej Tirenac, poznaješ li ga? – Egipćanin je zanijekao glavom-. Kako sam ti govorio, Alisej je uvjeren u Kartaginu apsolutnu pobjedu do kraja sljedeće godine. –Samos je stajao na određenoj udaljenosti od njih i nezainteresirano slušao.