SAMOS

III

Nakon što je prošla ponoć, gusti oblaci sakrili su bojažljivi mjesec i tmina je pala na beskrajno more. Almik nije mogao vidjeti znakove koji bi mu pokazali put. Sumnjao je u stvarnu mogućnost sretnog završetka putovanja koje je predložio sestrama; nedostajalo mu je iskustvo potrebno za plovidbu u ovakvim uvjetima i jednostavno se vodio intuicijom. Već sat vremena nije vidio nijednu zvijezdu koja bi mu mogla potvrditi smjer. Vjetar se nije pojačao, ali otkad je izašao iz kanala između Samosa i kontineta, valovi su bili intenzivniji i neprekidno su prskali po čamcu ostavljajući ponekad dojam da put traje vječno. Telma je bila u potpunosti mokra i sjela je pored sestara. Nerisa je, i dalje preplašena, pokušavala utješiti Janiru koja je u suzama zazivala majku. Almik se u sebi kajao zbog smjera kojim je krenuo umjesto da je odmah otišao na istok prema najbližem kopnu. Umjesto toga, krenuo je na jug kako bi zbunio susjeda i Rimljane u slučaju da su imali brod u drugom zaljevu. Nije bio potpuno siguran koliko su udaljeni od kontinenta koji je, za lijepih dana, bio savršeno vidljiv sa Samosa. Znao je da se otok Kos nalazi južno od Samosa i da je zato bilo teško izgubiti se, ali ruta kojom je išao s ocem pratila je obalu kontinenta do druge strane istog koja je gotovo vodila direktno na Kos. Konačno se učinilo da će oblaci pustiti malo slabe mjesečeve svjetlosti pa je Almik počeo pregledavati horizont tražeći neku orijentacijsku točku koja bi im pokazala pravilni put. Odjednom je udar valova naglo zaokrenuo čamac, promijenivši mu smjer. Preplašena Telma uhvatila se za jarbol broda, dok su se malene snažno primile za stariju sestru.

–Almiče, što to radiš? – prigovorila mu je Nerisa.

– Žao mi je – ispričao se brat ispravljajući smjer-. Ispred nas se nalazi kopno, ali je prerano da bi se radilo o otoku Kosu ili kontinentu.

–Ne znaš gdje se nalazimo? – Almika je pitanje učinilo nervoznim. Dječak se primio rukom za čelo pokušavajući se sjetiti opisa obližnjih otoka koje su davali seoski ribari.

– Pretpostavljam da bi ovo mogao biti otok Agathonisi, ali nikad nisam bio ovdje s ocem. Ako je to taj otok, na dobrom smo putu iako se radi o opasnom području punom otočića na koje bismo se mogli nasukati. Bolje da se držimo dalje od obale i pričekamo da svane.

– Još uvijek smo daleko od Kosa?

– Ako se radio o otoku koji mislim da je, čeka nas nešto više od dana puta. Trenutno ne možemo nastaviti ploviti prema njemu. Moramo pričekati na određenoj udaljenosti kako nas ne bi zadesila nesreća. Nadam se da će oluja popustiti i ako se oblaci malo raziđu, znat ću sa sigurnošću kojim smjerom krenuti. Odmorite malo; molit ću Posejdona da valovi malo popuste.

Dugo su čekali da svane. Djevojčice su se osjećale slabašno i šutjele. Nerisa nije više bila sigurna de želi biti ribarica; nije znala da more može biti tako okrutno. Telma, osjećajući se loše zbog ljuljanja čamca, držala je oči zatvorene i molila u sebi. Janira je, od čiste izmorenosti, konačno ponovno zaspala. Almik se, umoran od borbe s morem, mučio održati čamac daleko od obale. Zahvalio je bogovima što je oluja konačno prošla i krenuo prema pramcu čamca. Ovaj put je kroz svjetlo zore mogao vidjeti neravnu obalu otoka s plićacima i razlučiti nekoliko otočića. Sigurno se radilo o otoku Agathonisi. Umio je lice s malo vode i podigao jedro kako bi uhvatio malo vjetra. Uskoro se čamac vratio u pravi smjer.

U podne su opet mogli razlučiti obalu kontinenta i dječak je okrenuo čamac u smjeru juga. Srećom nije bilo ni Andreja ni Rimljana na vidiku. Malo su se maknuli s početne rute puta, ali su se uspjeli vratiti. Na njihovu žalost, vratili su se oblaci i prijetila je nova oluja slična noćašnjoj. Iako su djevojčice pojele nešto hrane, nisu se dobro osjećale. Nenaviknutost na plovidbu izazivala im je mučninu koja će nestati tek kad dođu na kopno.

Sunce se počelo spuštati kad je zapuhao jak vjetar koji je Almika natjerao da povuče jedro. Telma i dječak počeli su veslati. Valovi su se podigli i uskoro je pao pljusak. Gledajući prema obali nije se moglo razlikovati olujno nebo od vodenog pokrivača. Almik je odlučio približiti se obali. Nije htio riskirati da ih nepoznati brod ulovi; područje je bilo poznato po piratima, ali veću opasnost predstavljala je šteta na čamcu. Oluja je izgledala kao da bi mogla biti puno jača od sinoćnje.

Prolazilo je popodne, a oluja je sve više jačala. Čamac se nalazio na dvadeset-trideset koraka od obale. Almik nije želio riskirati i doći bliže zbog straha od plićaka. Odjednom su osjetili veliki udarac koji je u njihovim ušima zvučao kao jaki cvilež.

–Što se dogodilo? – Telma je poskočila od iznenađenja i snažno zagrlila sestre. Dječak je bacio brzi pogled na dno čamca.

–Čamac propušta vodu. – Almik je brzo ustao kako bi pokušao začepiti rupu nastalu na pramcu čamca. Pukotina nije bila velika, ali je voda svejedno nadirala u čamac. Neće daleko stići ako ju ne zakrpaju. Djevojčice su opet počele plakati i svi su osjećali jaku napetost.

–Mogu li ti pomoći? – Telma, koja je prestala veslati kako bi umirila sestre, približila se pramcu kako bi pomogla bratu.

–Dodaj mi katran i konoplju. Nalaze se tamo ispod. – Pokazao joj je drvenu kutiju zavezanu ispod jedne od klupi.

Telmu je iznenadila bratova sposobnost riješavanja ovog neočekivanog problema. Zakrpao je pukotinu, ali je oluja nastavila bijesnjeti i shvatili su da je veslo koje je Telma ostavila nestalo u moru. Bilo je gotovo nemoguće upravljati čamcem sa samo jednim veslom tijekom oluje. Almik je odlučio podići jedro za trećinu kako bi mogao upravljati čamcem pomoću vjetra i voditi ga kroz nemirnu vodu.

Dan je prešao u noć, a vjetar je počeo još jače puhati. Potisak koji je dobivao čamac, čak i s vrlo malom plovnom površinom, davao mu je neočekivanu brzinu. Voda je i dalje ulazila kroz pukotinu, ali situacija nije više bila toliko opasna. Almik je računao da će, ovom brzinom, do zore stići do Kosa. Jedro je bilo maksimalno nategnuto i Almik nije skidao pogled s njega. Vezovi koji su podupirali dio jedra bez upozorenja su se odvezali i cijelo se jedro odjednom nadulo. Čamac se naglo zanjihao prema pramcu i strašna grmljavina prolomila se iz kormila. Djeca su podigla pogled prema rasparanom jedru koje je divlje gorilo. Snažni valovi su zanosili čamac. Četvorka je sa strahom zagrlila kormilo kako bi preživjela trzaje čamca, moleći se da se ne približi plićacima na obali. Almik je skupio hrabrosti i pokušao spustiti trošno jedro kako bi ga popravio, ali njegov trud nije urodio plodom; bilo je uzaludno išta raditi u ovoj oluji. Kako je pala noć tako su izgubili obalu iz vida i čamac se prepustio vodstvu hirovitih valova. Almik nije znao u kojem smjeru ih gura oluja.

Dolazak zore iznenadio je Teopulose. Noć je bila duga i napeta i konačno su jedan po jedan pali od umora. Telma se prva probudila i s olakšanjem potvrdila da su još uvijek svi na broju. Bez obzira na štete, čamac je prebrodio oluju. Pogledala je prema gore i promotrila komadiće uništenog jedra, a zatim je pogled okrenula prema horizontu. Oko njih nigdje nije bilo kopna na vidiku. Zabrinutost ju je ponovno obuzela i odlučila je probuditi Almika.

–Probudi se, brate – lagano mu je rukom dotaknula rame. Almik je otvorio oči. Ležeći na leđima promotrio je poluoblačno nebo; nije izgledalo kao da će padati kiša. Ustao je i protegnuo tijelo.

–Dobro jutro, Telma. Kako si? Kako su malene?

–Iscrpljena. Noće je bila duga i još uvijek osjećam vrtoglavicu. Ti si zaspao i kasnije su se malene olakšale na čamcu.

–Da, mogu osjetiti smrad. – dobacio im je nježan pogled. I dalje su spavale-. Noćas sam se iscrpio i nisam više mogao držati oči otvorene – pokušao se ispričati.

–Almiče, zabrinuta sam. Ne vidim nigdje kopno; trebali smo nešto napraviti.

–Nemamo rezervno jedro ovdje. Morat ćemo iskoristi jednog od prekrivača kao jedro.

–Misliš li da će poslužiti? – Telma se pripremila uzeti jedan pokrivač još uvijek natopljen vodom od kiše.

Približavalo se podne, a vjetar, jučer tako snažan, nije se pojavljivao. Janira, umorna od neočekivanog putovanja, naizmjence je spavala i bdjela u suzama i morama. Nerisa se zatvorila u sebe. Probudivši se nedugo nakon starije braće, bez riječi se povukla u kut i ukipljeno promatrala more. Telma je pokušala u više navrata započeti razgovor s njom, ali joj je ona samo jednoznačno odgovorala pa opet okretala pogled prema horizontu. Stari prekrivač zavezan za jarbol bio je toliko težak da ga ni veseli povjetarac nije mogao pomaknuti. Gotovo cijelo vrijeme Almik je, imajući na raspolaganju samo jedno veslo, pokušavao uputiti čamac prema istoku boreći se sa strujom, dok je Telma upravljala kormilom.

–Brod! – uzviknula je Nerisa s natruhom nade u glasu-. Almiče, pogledaj! Brod u onom smjeru. – Nerisa je uporno pokazivala na lijevu stranu čamca. Almik je pogledao u smjeru koji je pokazivala Nerisa.

–Ne znamo jesu li prijatelji ili ne, Nerisa. Bolje da nas ne vide. Moramo biti oprezni. – odgovorio je Almik. Na horizontu se naziralo jedro.

–Ovako nećemo nigdje stići, brate – Telma se uključila u razgovor-. Gotovo da više nemamo vode i ne znamo koliko smo udaljeni od kopna. Možda nam mogu pomoći.

– Rizik je prevelik. – ustrajao je brat, sumnjajući u ispravnost odluke.

– Almiče, podsjećaš me na majku, uvijek nepovjerljiv prema ljudima – prigovorila mu je starija sestra-. Ne možemo više riskirati; Janira se mora odmoriti ili bismo i nju mogli izgubiti. Ne preostajemo na drugo nego pitati za pomoć. – Nerisa ju je podržala kimajući glavom.

– U redu, uputit ćemo se prema tom brodu da vidimo hoće li na uočiti. – Promijenio je smjer čamca uzimajući kontrolu nad kormilom te počeo veslati jedinim veslom prema brodu koji je izgledao kao da ide prema njima.

Brod se polako približavao. Teopuli su zaključili da su ih ovi uočili. Kada su se našli na otprilike petsto zaveslaja od njih, bilo je jasno da je brod krenuo prema njima. Kocka je bila bačena. Imali su nešto novca. Ako se radilo o ribarima, pretpostavio je da bi mogli platiti prijevoz do Kosa, a ako ne, bolje da se sve što prije završi. Brod je bio puno veći od pohabanog čamca Hermes Teopulosa. Veliko trokutasto jedro odlučno je guralo brod prema njima. S čamca se moglo razaznati par osoba koje su radile na palubi. Pomutnja na brodu upozorila je Almika da se spremaju ukrcati čamac.

–Vi u čamcu! Tko ste? – čuo se glas s pramca. Muškarac snažne građe prijateljski im je mahnuo rukom.

–Dolazimo iz smjera Samosa. Oluja nam je potrgala jedro pa plutamo. Trebamo prijevoz do Kosa.

–Vidi se da vam je čamac oštećen. Ukrcajte se na brod. Mi idemo u smjeru Nizirona, koji se nalazi uz Kos. Pretpostavljam da vas možemo ostaviti negdje na otoku.

Dva plovila postavila su se jedan uz drugog i djeca su se ukrcala na brod ostavljajući čamac da pluta. Krupni muškarac, koji im se maloprije predstavio, pojavio se pred njima.

–Dobro jutro, djeco. Zovem se Zamar i kapetan sam ove ljuske. Dobrodošli na moj brod. – Široko se nasmiješio-. Ovo je moji ljudi. – Rukom je ukazao na članove posade, desetak muškaraca različite dobi, svi jedan prljaviji od drugog. Djeca su se počela pribojavati da se ipak ne radi o ribarima. Poneki mornar bacao je pohotne poglede na Telmine grudi koje su se isticale zbog djevojčine promočene odjeće. Brod je bez daljnjega bio velik; sigurno je imao više odjeljenja za posadu i znatan prostor za teret. Nije bilo mreža na vidiku.

–Hvala što ste nas pokupili. – razbio je led Almik-. Što vam možemo ponuditi zauzvrat?

– Ne brinite se zasad o tome. Otiđite se odmoriti pa ćemo za par sati jesti i o svemu porazgovarati. – Kapetan im je, smiješeći se, pokazao rukom prema unutrašnjosti broda. Djeca, iscrpljena ali pomalo sumnjičava, međusobno su kratko raspravila situaciju i odlučila prihvatiti ponudu.

Unutrašnjost broda bila je spartanski opremljena. Spustili su se trošnim drvenim stepenicama i ušli u brodsko skladište. Sa svake strane, uskladištene amfore bile su neuredno poslagane jedna na drugu pored ležajeva koja su zasigurno služila posadi za odmor. Mornar koji ih je vodio zaputio se prema pramcu i uveo ih u malu sobu. Zatim je otišao ostavivši vrata otvorena na što su se Teopuli konačno opustili. Bio je to jako mali prostor, manji od palube broda, ali bio je suh i mogli su svi četvero stati unutra. Almik i Telma još uvijek su osjećali nemir; umor nakupljen tijekom bijega ostavio je trag na četvorki i ubrzo su svi zaspali.

–Ostavite me na miru, prokleti bili! Pustite me! Almiče, pomozi mi! – Telmini povici probudili su brata i sestre. Almik je isprva pomislio da mu sestra ima noćnu moru. Otvorio je oči i otišao provjeriti što se događa.

–Pustite moju sestru! – dječak se u skoku ustao, spreman braniti sestru. Snažan udarac bacio ga je na druge dvije djevojčice, koje su uplašeno vikale.

–Makni se, balavče! – bradati mornar prijetio mu je izvučenih šaka. Almik je ponovno ustao i bez razmišljanja krenuo prema mornaru i snažno ga udario u međunožje na što se ovaj iznenađeno povukao vičuću od boli. Dječak se bacio na njega. Drugi mornar mu je podmetnuo nogu na što je Almik, nepripremljen, pao koliko je dug i širok pored stepenica, točno pored Zamarovih nogu. Kapetan broda, snažan i arogantan, uspravio se pored njega. Almik je pogledao u njegov veliki, orlovski nos, lagano spljošten i izvijen, sigurno rezultat nesretnog susreta s nekim opasnim protivnikom. Duboki ožiljak koji mu je krasio čelo sve do lijeve obrve, davao mu je još suroviji izraz.

–Naredio sam vam da ih ostavite na miru. Pustite ju! – Mornari su se sledili čuvši kapetanov glas.

–To nam je nagrada – prigovorio mu je onaj koji je čvrsto držao Telmu za ruku. Zamar je izvukao mali bodež i bez razmišljanja ga stavio govorniku pod vrat.

–Pusti ju! Odmah! – njegov ton nije dopuštao neposluh pa je mornar pustio djevojku. Telma se u suzama privila uz brata-. Vas trojica da ste se odmah popeli na palubu i da vas nisam više vidio ovdje. – Bacio je pogled na djecu-. Što se vas dvoje tiče, bilo bi najbolje da se vratite u svoju sobu. Molim vas da oprostite mojoj posadi. Oni su ljudi od mora i nedostaje im znanja o gostoljubivosti. Jamčim vam da vas više neće smetati.

Brat i sesra, još uvijek iznenađeni, ustali su i vratili se u kabinu. Nijedno nije prozborilo riječ. Preplašeni, nisu znali mogu li vjerovati kapetanu broda. Zamar, koji ih je zasad poštivao, udaljio se prema palubi mrmljajući nešto sebi u bradu. Prošlo je podne, i iako su imali vrč s vodom, nitko im nije došao ponuditi jelo. Nisu željeli moliti da im donesu hranu. Dan su proveli u šutnji, razmišljajući kako je bila pogreška doći na ovaj brod i gledajući se međusobno sa strahom koji im se odražavao na licima.

–Može li se znati što vam je palo na pamet, idioti?– Zamar se obratio trojici mornara u privatnosti svog malog smještaja na palubi-. Zar imate slamu umjesto mozga u glavi?– Mornar koji je zgrabio Telmu odlučio je progovoriti.

–Kapetane, rekli ste nam da ćemo na ovom putovanju dobiti plijen i mislili smo....

Zamar ga je ljutito prekinuo:

–Vi ste mislili? Nemate pojma što znači misliti. Zar ne znate koju vrijednost bi mogla imati ova djeca u Tiru? Sigurno su svi četvero još uvijek nevini. Želim da tako i ostane! – naglasio je oštro ih gledajući-. Jesam li bio jasan? – Sva trojica su potvrdno kimnula-. Dovoljno je pogledati njihov čamac da bi shvatili da nemaju pojma o plovidbi. Žele ići na Kos, a mi ćemo ih tamo i odvesti.

–Ali mi se od prošle godine ne možemo približiti Kosu. Uhvatit će nas. – prekinuo je drugi mornar ironičnim tonom.

–Ništa vam nije jasno, glupani. Bolje je za sve ako oni misle da su slobodni dok su na brodu jer nam tako neće raditi probleme do dolaska u Tir. Na ovom putovanju nije nas pratila sreća s ukrcavanjima koje smo napravili, ali ova djeca ni sama nisu svjesna koliko vrijede. Znam da već dugo nismo pristali u luku i odmorili se, ali pričekajte još malo. Ako im bilo koji od vas učini nažao, ostavit ću vas u prvoj luci bez plaće i plijena. Nadam se da sam bio jasan. Puno je novca u igri i neću dopustiti da to upropastite ponašajući se kao životinje.

Brod je plovio u smjeru istoka. Plovili su cijeli dan uz pomoć mirnog mora i laganog sjeveroistočnog vjetra. Predvečer je kapetan pozvao djecu u svoje odaje. Jedan od mornara došao je po njih, a oni, gladni i nepovjerljivi, brzo su se uspeli, krajićkom oka prateći članove posade pored kojih su prolazili.

–Uđite, prijatelji – na vratima ih je dočekao nasmiješeni Zamar-. Nadam te da ste se uspjeli malo odmoriti. Mi smo tu gore imali puno posla i mislili smo da bi bilo najbolje, uzimajući u obzir jutrošnji incident, ostaviti vas da odmarate do popodneva. – Brat i sestre ušli su u skučeni prostor i skupa sjeli na klupu.

–Dobra večer, kapetane – počeo je govoriti Almik-. Zašto su se Vaši ljudi ponijeli na taj način? – Zamar je očekivao ovo pitanje.

–Nemojte im zamjeriti. Dugo su već na brodu i ponekad se nepromišljeno ponašaju. Već sam ih ukorio. Dobro, ispričajte mi sad sve. Znam da želite ići na Kos, ali ne znam kako ste uspjeli doći do mjesta gdje smo vas pokupili. – Almik mu je kratko ispričao sve o bijegu i odiseji s čamcem, ne ulazeći u detalje. Zamar se pravio da pozorno sluša dok je u glavi računao koliko bi novaca mogao dobiti za svakog od njih na tržnici robova u Tiru.

–Dakle, bjegunci ste.

–Nikako – objasnila je Telma, pomalo uvrijeđena izjavom-. Nismo bjegunci. Otišli smo sa Samosa jer tamo nemamo više obitelji, a naš najbliži rođak živi na Kosu.

–Ispričavam se, nisam vas želio uvrijediti. Kako god bilo, na ovom brodu ste sigurni. Vjerujem da ste gladni. Dođite pojesti nešto. – Zamar je također sjeo za stol i poslužio se sočnim komadom pečene piletine. Nerisa i Janira odmah su se povele za njegovim primjerom, lakomo glodajući hranu. Telma i Almik sumnjičavo su se pogledali prije nego što su se i oni prepustili gozbi.

Večera je prošla u miru. Djeca su povratila snagu i utažila glad. Prošla su dva dana od ubojstva roditelja; dva dana duga kao vječnost provedena usred mora. Nisu imali naviku jesti meso; njihova uobičajena ishrana sastojala se od ribe i povrća, a meso se čuvalo samo za posebne prilike. Vratila im se volja za životom.

–Vidim da već neko vrijeme niste jeli – govorio je Zamar češući se po glavi i kopajući po gustoj kosi.

–Da, ponijeli smo jako malo hrane; uglavnom osušenu ribu jer smo mislili da će put biti lakši. Mislili smo da ćemo u ovo vrijeme već biti na Kosu.

–More je prevrtljivo. Najvažnije je da ste živi iako ste dosta skrenuli s puta.

–Zar smo tako daleko od Kosa? – Almik je iznenađeno upitao.

–Ne puno; možda par dana. Znamo da vas je struja odvela prema zapadu. U svakom slučaju ćemo vas odvesti tamo. Neće nam to značajno promijeniti rutu.

–Ništa ne brinite, kapetane. Imamo nešto novaca i platit ćemo vam put. – Almik je izvadio novce iz unutrašnjosti odjeće i ponudio ih Zamaru. Kapetan ih je uzeo i promotrio. Bili su to novci Ptolomejevića.

–Malo je novca, ali bit će dovoljno – pročistio je grlo i promijenio temu, spremajući novac u svoju vrećicu-. Sutra nas čeka dug dan; bit će bolje da se odete odmoriti.

–U redu, kapetane – Telma je odgovorila i ustala od stola.

–Samo još jedna stvar. Bolje bi bilo da ne prelazite preko palube. Govorim to zbog posade. Dobri su ljudi, ali nikad se ne zna. – Zamar je razodijevao djevojku pogledom dok je govorio. Djevojka je bez sumnje vrijedila više od ostalih na tržištu robova u Tiru. Pirat se nasmijao u sebi dok ih je ispraćao.

Noć je prošla bez novih incidenata. Janira je brzo zaspala. Telma i Nerisa bile su zabrinute jer Janira dva dana gotovo da nije ni progovorila, ni plakala niti se igrala. Kao da se zatvorila u sebe samu, izolirajući se od okoline. Almik se osjećao odgovornim zbog situacije u kojoj su se nalazili; pogotovo ga je brinula Janira jer je bila najranjivija.

Ujutro su se kratko popeli na palubu kako bi doručkovali s kapetanom, što je bila dobra izlika za udahnuti malo svježeg zraka. Pohotni pogledi mornara prema Telmi brzo su ih otjerali u unutrašnjost broda. Imali su puno vremena na raspolaganju za razmišljanje. Almik je potvrdio da idu u smjeru istoka; bilo je očito da su skrenuli s puta iako on ne bi rekao da su se nalazi toliko daleko od Kosa. Nije mu bilo jasno kako su se mogli tako jako udaljiti s rute. Nisu hjteli izlaziti, pa su ručali i večerali u potpalublju. Kapetan ih je par puta posjetio kako bi im ulio sigurnost, predviđajući da će krajem sljedećeg dana stići na Kos.

Prošla je ponoć kad su grube ruke zgrabile Telmu i začepile joj usta. Pokušala se boriti, ali ju je više muškaraca primilo i izvuklo iz sobice bez da su brat i sestre ista čuli. Pokušala se osloboditi, ali su ruke koje su je držale bile poput okova. Bojala se najgoreg. Odveli su ju u potpalublje do baze jarbola. Muškarci su međusobno šaptali dok su Telmine prestravljene oči tražile nepostojeći izlaz iz te situacije. Očajnički se pokušala izvući iz šaka svojih otimača. Snažan udarac u glavu prekinuo je njenu borbu.

Jedan od mornara rastrgao je bluzu koja joj je pokrivala torzo. Njezine drhteće dojke, znojne od borbe, ostale su obnažene pod svjetlom svjetiljki. Drugi član posade, bez buke joj je podigao ostatak odjeće do struka i prepustio se svojim najnižim instinktima. Telma se vratila k svijesti dok je vikala od straha. Bila je potpuno svjesna što joj se događa; njezine najgore noćne more postale su stvarnost i morala je pošto-poto pobjeći.

Silovateljima je popustila pozornost i Telmi su se ruke oslobodile, na što se ona ponovno pokušala osloboditi krupnog mornara koji ju je trenutno zaposjedao. U tom je trenutku buka probudila Almika. Pogledao je oko sebe i vidio sestru zarobljenu mornarovim tijelom. Bijesno je krenuo prema napadaču, izvadio nožić koji je držao skriven u odjeći i od kojeg se nikad nije odvajao, dok je Telma vrištala i svom snagom zabadala nokte u oči nitkova kojeg je imala na sebi. Ostali mornari pokušavali su maknuti Telmine ruke s očiju svog druga.

–Ostavi ju na miru, nitkove! – Almik je skočio na jednog od muškaraca koji su mu priječili put zabijajući mu nožić u rame. Muškarac kojeg je ranio snažno ga je udario koljenom u trbuh, ostavivši ga na podu bez zraka.

–Pusti me, gaduro! – mornar koji je silovao Telmu maknuo se s nje u bolovima zbog iskopanog oka. Uhvatio ju je svim snagama za vrat i počeo nesmiljeno udarati glavom u jarbol dok je ona vrištala. To je bilo zadnje što je učinila.

–Koji vrag radite, idioti? – Zamar je probio mačem mornara u leđa-. Rekao sam vam da se držite dalje od njih. Glupani! – jedan od mornara mu se pokušao suprotstaviti debelom drvenom motkom.

–Što misliš tko si da nam možeš zapovijedati? – obratio mu se ogroman muškarac koji se morao naginjati kako ne bi dodirivao strop spremišta. Almik, još uvijek na podu, promatrao je scenu ne usuđujući se ustati jer nikad još nije vidio tako velikog čovjeka. Mornar je žustro krenuo prema Zamaru koji je brzim potezima lijeve ruke bacio par noževa u divova prsa, na što se isti raširio po podu kao nepomična masa pored kamenja koji su služili kao protuteža za brod. Treći muškarac, onaj koji je ozlijedio Almika, bacio je motku i počeo moliti za milost. Oštrica Zamarovog mača po drugi put tu večer zabila se u ljudsko meso.

Nerisa i Janira probudile su se preplašene bukom borbe i prestravljeno promatrale scenu ne usuđujući se ni pomaknuti, a još manje izaći iz sobice. Ostale us mirne poput stupova. Ostatak posade znatiželjno se približavao. Almik je ustao i polako se počeo približavati sestri. Telma se nije micala. Glava joj je bila deformirana od udaraca, kosa sljepljena i krv joj je tekla niz vrat. Njezine beživotne oči pune suza gledale su prema palubi. Popravio joj je odjeću kako bi joj pokrio golotinju.

–Kako ti je sestra? – pitao je Zamar.

–Rekao si nam da smo ovdje na sigurnom! – prigovorio mu je dječak glasom punim bijesa i prezira-. Moja sestra je mrtva; tvoju ljudi su je ubili. Ovako izgleda tvoja prokleta pomoć? Pogledao je kapetana hladnim pogledom koji je kratko uznemirio hladnokrvnog kapetana.

–Nisam htio da se ovo dogodi; žao mi je zbog tvoje sestre. Izgubio sam mnogo novaca zbog ovih idiota, ali barem mi više neće smetati. – Zataknuo je mač u korice.

–Novca? Što si točno planirao napraviti s nama, bijedniče? – Zamar mu je udarcem razbio usnu. Almik je trpio bol dok mu je krv tekla u grlo i ostavljala gorak okus.

–Bijednici ste vi! Prodat ću tebe i tvoje sestre kao robove u Tiru. Za tjedan dana stižemo u grad. – glasno se nasmijao.-. Zar ste mislili da s par novčića možete platiti putovanje? Šteta što ti je sestra mrtva; za nju bih dobio puno novca. Barem imam vas, a tijelo vaše sestre će poslužiti posadi za zadovoljavanje potreba dok je još toplo. –Almik je bijesno nasrnuo na njega. Snažan udarac u leđa ostavio ga je bez svijesti.

Nakon nekog vremena, Almik se probudio zatvoren u sobici zajedno sa svojim uplakanim sestricama. S druge strane ogradnog zida od drveta čula se buka. Pokušao je otvoriti vrata, ali su bila zaključana izvana. Bili su zarobljeni. Pogledao je kroz otvore na istrošenom ogradnom zidu i ono što je vidio ubilo ga je u pojam. Par Zamarovih ljudi stali su jedan iza drugog čekajući red za silovanje sestrinog beživotnog tijela. Nisu imali poštovanja ni za mrtve. Počeo je vikati, psovati, preklinjati, ali činilo se da se njegovi povici ne čuju dalje od njihove ćelije. Bogovi su očito bili zaokupljeni važnijim stvarima da bi se miješali u ovaj jezovit događaj. Proveo je još neko neodređeno vrijeme prijeteći i preklinjući dok nije podlegao osjećajima i počeo plakati zajedno sa sestrama. Što su skrivili bogovima da su ih zapale tolike nesreće jedna za drugom? Ima li još nade za njih u ovom životu? Što ih čeka u zlokobnoj budućnosti koja je pred njima? Ništa više u životu nije bilo važno. Možda ni njihovi bogovi nisu bili stvarni. Almik je priželjkivao smrt kako bi se svi ujedinili s roditeljima.

–Ustanite, djeco! – zvao ih je mornar lupajući po vratima sobice. Nerisa je prva otvorila oči. Sigurno je već bilo podne. Mali otvor koji je predstavljao njihovu ćeliju u oplati brodskog trupa bio je dobro osvijetljen. Oči su joj bile nadražene od plača. Odlučila je probuditi sestru koja je prestravljena otvorila oči, zamišljajući neku novu nesreću. Sestra joj se nasmiješila i snažno je zagrlila. Almik se također probudio i rukom dotaknuo usnu što je odmah izazvalo bol.

Vrata su se otvorila i mornar im je oštrim glasom naredio da izađu. Almik ga je pažljivo pogledao, pokušavajući prepoznati lice jednog od mornara koji su čekali red na silovanje sestre, ali ga nije uspio prepoznati. Muškarac ih je požurivao u uspinjanju na palubu. Almik je primio sestre za ruke i zajedno su se uputili prema stepenicama koje su vodile na palubu. Uz rub jarbola vidjela se crvena mrlja koja je označavala mjesto na kojem su ubili njihovu sestru. Gledao je oko sebe, ali nije našao njezino tijelo.

Nerisa se preračunala. Sunce je već bilo visoko na nebu kad su se popeli na palubu. Dočekao ih je sunčan dan. Iz očiju djevojčice krenule su nove suze, ali nije znala je li razlog svjetlost ili tuga zbog roditelja i sestre koji više nisu mogli uživati u istom suncu. Janira i dalje nije progovorila ni riječ. Prestravljenim očima uporno je gledala u pod odbijajući razmišljati o stvarnosti koja ju je okruživala. Almik se ljutio na samog sebe zato što je zaspao, a da nije vidio što su napravili s tijelom njegove sestre. Ponovno ju je tražio po palubi, ali jedino je uspio vidjeti tkanine umrljane krvlju pored ograde na desnoj strani broda. Pretpostavio je da su je bacili u more zajedno s tijelima silovatelja. Sama pomisao na to ga je potresla.

–Nadam se da ste se odmorili – Zamar ih je pozdravio kao da se noć prije nije dogodilo ništa izvanredno. Dječaka je iznenadila kapetanova hladnokrvnost. Taj muškarac je bez problema ubio tri člana vlastite posade, a zatim bez žaljenja dopustio da ostali obečaste beživotno sestrino tijelo- . Tražio sam da vas dovedu kako bih vam objasnio kako će se stvari odvijati odsad nadalje. Takve stvari se događaju i ono što se noćas dogodilo vašoj sestri nije se trebalo dogoditi, međutim, kako bismo izbjegli nove incidente, stavit ćemo vam okove kako bismo vas spriječili da počinite neku glupost. Ne želim izgubiti više novca.

–Ne možeš nam to učiniti! – viknula je Nerisa uzrujanog izraza lica.

– Vidim da vam je temperament obiteljska crta – nasmijao se kapetan-. Slušaj, mala, mogu s vama raditi što me volja, čak vas i poslužiti kao hranu ribama. Vaša sestra ih je prošlu noć već nahranila.

–Ti si jedan običan nitkov! – Almik je bijesno odgovorio dok su ga njihovi otimači čvrsto držali.

–Ne veći od onih koji su ubili vaše roditelje.– Almik se iznenadio jer im nisu ispričali kako su im umrli roditelji-. Iznenađen? – pitao je Zamar kao da mu je čitao misli-. Sanjate na glas i vaše noće more već su poznate cijeloj posadi. Kao što sam vam rekao, ne želim da umrete, želim samo da me za vas dobro plate. Život roba i nije tako loš; uvijek ćete imati hrane. Kad vas ne budu mogli više hraniti, prodat će vas nekom drugom. Bit će te imovina s vrijednošću. Ljudi s istoka ne zlostavljaju svoje robove već se često prema njima odnose bolje nego prema članovima obitelji.

–Što smo ti skrivili? Samo smo te zamolili za pomoć.-Nerisa nije shvaćala kapetanovo ponašanje.

–Takav je život, mala. Mladi ste i imate cijeli život pred sobom u kojem možete napredovati i doći do slobode, sve ovisi o vama. Zasad ćete provesti sljedećih tjedan dana do dolaska u Tir u sjeni, za vaše dobro. Ne želite valjda da vam se dogodi isto što i vašoj sestri?

–Rekao si nam da možemo imati povjerenja u tebe i da ćeš nas odvesti na Kos.-Almik je svakog trena bio sve bješnji-. Od početka si nas planirao prodati u ropstvo!

–Kad smo vas uočili u moru, već ste prošli otok Kos. Mi smo vam dali novu priliku za život. Završili biste mrtvi od opeklina i žeđi usred mora. Sad ćete barem imati mogućnost živjeti, a mi ćemo dobiti nagradu za naš trud. Nije ništa osobno; samo posao. Vidjet ćemo se ponovno u Tiru. – Kapetan se okrenuo i zaputio prema svojim odajama, dok su im mornari stavljali okove.

Dani su sporo prolazili u potpaljublju. Mali otvor na ćeliji i jedan obrok po danu bili su jedini znakovi prolaska vremena. Za obrok su dobijali mješavinu brašna i vode koju je bilo teško progutati. Vode im nije nedostajalo, ali je prostor bio malen i bili su primorani obavljati nuždu u kutu sobička.